Humanistika i humanost danas

„Ako se vrednote kao što su: spoznaja, istina, ljubav, solidarnost, socijalna osjetljivost, ekološka osjetljivost i sućut potiskuju i gaze, ili ako se instrumentaliziraju samo za stjecanje materijalne dobiti, tada se zapravo događa nešto što je čovjeku ne samo kao moralnomu nego i kao razumnomu biću neprihvatljivo – jer se to protivi razumu. Time se ubija smisao života!“ Čini se prikladnim započeti ovaj osvrt navođenjem riječi o smislu čovjekova života što ih je izrekao akademik Mislav Ježić u razgovoru za Vijenac prije nekoliko godina.

U situaciji kada komercijalizacija i profit utiskuju duhu vremena svoj nehumani i grubi pečat, neotklonjivo se nameće promišljanje o mjestu i ulozi, smislu i perspektivi humanističkih znanosti. Možemo ironično upitati: Trebaju li današnjemu čovjeku, koji živi u vremenu znanstvenog instrumentalizma i utilitarizma, beskompromisnoga tehnicizma i diktiranoga konzumerizma, pet stoljeća nakon renesanse i humanizma – trebaju li mu zaista humanističke znanosti, „povijesne“ i „nenapredne“? To pitanje sadrži ozbiljan i koban paradoks – naime, predmet razmatranja humanističkih znanosti jest čovjek i ono što je specifično ljudsko (lat. humanus: čovječji, ljudski). A te čovjekove vlastitosti pridržane samo njemu, „čovjekovi monopoli“ ili „antropini“, nisu samo jezik, književnost, filozofija i umjetnost, kao djelatnosti koje imaju, recimo to tako, funkciju produhovljenja, osmišljenja i estetiziranja čovjekova „dostojno življenog života“. Nego je svako znanje i svaka znanost – sve ono što je spoznato i razjašnjeno s obzirom na svoje „zašto“ i metodički organizirano u sustav – nešto specifično ljudsko, svojstveno jedino čovjeku. Stoga sve znanosti smijemo u posve određenome smislu smatrati „humanima“ i „humanističkima“.

Domenico Ghirlandaio, Sveti Jeronim u radnoj sobi, 1480.

Diskurs o humanističkim znanostima dade se dodatno problematizirati, uzdrmati uvriježena mišljenja. Primjerice, mogli bismo kazati da je medicina više humanistička znanost nego filozofija, zato što se medicina (humana, ne veterinarska ili neka druga) bavi isključivo čovjekom, dok s filozofijom to nije slučaj (jasno je da se medicina i filozofija bave čovjekom pod različitim vidicima). Naime, materijalni objekt filozofije nije samo čovjek nego sve što jest. U tome nam smislu tradicionalna definicija kaže da je filozofija „znanost o svim stvarima pod vidikom zadnjih uzroka osvijetljena prirodnim svjetlom razuma“ (scientia omnium rerum per ultimas causas naturali lumine comparata).

Iz prethodnoga jasno proishodi da filozofiji nije isključivo mjesto među humanističkim znanostima – kamo se filozofija simplicistički i redukcionistički svrstava. Treba u tome smislu podsjetiti: etika, socijalna filozofija, filozofija prava, filozofija politike, filozofija povijesti… jesu discipline koje razmatraju društvene odnose; u formalne znanosti filozofija pridolazi po tradicionalnoj logici, matematičkoj ili simboličkoj logici te filozofiji matematike (potonje samo po materijalnome objektu, matematici, a ne po znanstvenoj metodi); u područje prirodne znanosti filozofija se upleće ontologijom odnosno metafizikom, kozmologijom ili filozofijom prirode te filozofijom (prirodne) znanosti. Valja k tome kazati da na pitanje gdje je mjesto filozofiji unutar klasifikacije znanstvenih i umjetničkih područja i polja, možemo dati jednostavan, ali ne i jednoznačan odgovor: svugdje i ujedno nigdje.

O navedenim temama i dilemama, argumentima i aporijama bilo je govora na znanstvenome skupu Smisao humanističkih znanosti, što je u organizaciji zagrebačkoga Instituta za filozofiju održan 10. prosinca u Zagrebu, u Velikoj dvorani Matice hrvatske.

Humanistika kao suvišan trošak

Događaj su prigodnim besjedama otvorili Filip Grgić, ravnatelj Instituta za filozofiju, i Damir Barbarić, potpredsjednik Matice hrvatske, ujedno utemeljitelj Matičina Odjela za filozofiju te njegov prvi voditelj.

Započelo se predavanjem Humanistika za kraj povijesti, koje je održao Ozren Žunec. On je govorio o trima globalno zastupljenim idejama odnosno tezama koje predstavljaju bît i temeljne predodžbe smisla i tijeka suvremenoga svjetskog događanja, a to su: teza Francisa Fukuyame o kraju povijesti i posljednjem čovjeku, teza Samuela P. Huntingtona o sadašnjosti i budućnosti kao sukobu civilizacija te neoliberalna teza o prednosti gospodarstva pred politikom. U skopu neoliberalne teze humanistika je „nepotrebni trošak koji zadržava gospodarski napredak“. K tome je glede razvrstavanja znanostî Žunec napomenuo: „Iz posve nejasnih razloga u nas je psihologija društvena znanost, a povijest humanistička.“

Nakon toga Stjepan Kušar govorio je o teologiji kao humanističkoj znanosti, iskazavši uvjerenje da kršćanstvo suvremenoj kulturi može ponuditi vjerodostojan i životno primjenjiv odgovor koji dospijeva iz trinitarne teologije, odnosno iz nauka o Presvetome Trojstvu. To bi omogućilo da se „korektno misli razlika kao razlika“, ustvrdio je Kušar te zaključio da se pritom „čitava ontologija preokreće od ontologije supstancije na ontologiju relacije“.

Zatim je Sibila Petlevski održala predavanje naslovljeno Filozofija metodologije: kako kvalitativno istraživanje u humanistici i praksom vođeno istraživanje umjetnosti može doprinijeti promjeni znanstvene paradigme?, pri čemu je rekla da se ne smije odveć jednostavno shvaćati odnos kvantitativnoga i kvalitativnoga, nego da „tu postoji znatno složenija suigra na metodološkoj razini“.

Omalovažavanje filozofije

O temi Čemu humanističke znanosti u vrijeme dominacije prirodnih znanosti? govorio je Ivan Kordić, istaknuvši da „što je veća dominacija prirodnih, time je veća potreba za humanističkim znanostima“, jer one odgovaraju na pitanja do kojih prirodne znanosti ne dopiru: o znanosti i znanju, biću i njegovoj istini, mišljenju i spoznavanju, o sigurnosti i nesigurnosti, egzaktnosti i neegzaktnosti, smislu i besmislu.

Uslijedilo je predavanje Stipe Kutleše Humanističke znanosti prema prirodnim i obratno. „Ako se smatra da je filozofski zahtjev u tome da treba težiti jedinstvu znanosti te da treba složene pojave svesti na svojstva i odnose temeljnih sastavnica zbilje, onda se može postaviti pitanje koliko tomu pridonose, koliko mogu i hoće pridonijeti prirodne, a koliko kulturne znanosti; ili i jedne i druge koče i zaprečuju to moguće i potrebno jedinstvo znanosti“, zaključio je Kutleša.

O temi Društvena vrijednost humanističkih znanosti?, odnosno o nepriznavanju te vrijednosti od strane šire javnosti i donositeljâ političkih odluka, govorila je Laura Blažetić Faller. Predavačica je izrekla prosudbu da humanističke znanosti imaju intrizičnu vrijednost, ali da utječu i na ostala područja društva te je napomenula kako nije riječ o utjecaju koji se može mjeriti ekonomskim mjerilima.

Na to se skladno nadovezalo predavanje Jesu li humanističke znanosti beskorisne? što ga je održao Jure Zovko. On je, govoreći o potrebi uspostave moralnih vrijednosti u znanstvenoj slici svijeta, podastro u komparativnome osvrtu mišljenja mnogih filozofa i drugih teoretičara znanosti, primjerice Thomasa Samuela Kuhna i Thomasa Nagela, dvojice protivnika (neo)darvinističkog, materijalističkog koncepta znanosti odnosno fizikalističkog i biologističkog redukcionizma.

Potom je predavanje Filozofija kao humanistička znanost održao Filip Grgić, koji se kritički osvrnuo ne samo na pojave omalovažavanja filozofije nego i obrnuto: na uznositost zbog koje filozofi smatraju da je filozofija nadmoćna u odnosu na ostala područja intelektualne aktivnosti, koja navodno ne zahvaćaju dovoljno duboko i široko. Filozofija nije sama sebi dostatna jer „filozofi su uključeni u pothvat koji, zbog naravi pitanjâ koja nastojimo riješiti, mora biti kolektivan“, zaključio je Grgić.

Hermeneutika – vrata u povijest

U nastavku u predavanju Znanje i iskustvo Damir Barbarić rekao je da se čini kako u hladnome globaliziranom svijetu, gdje dominira znanstveno-tehničko konstruiranje predmeta lišenih smisla i značenja, jedino kompenzacijsko sredstvo jesu humanističke znanosti budući da pružaju smislen oslonac u neprolaznim povijesnim predajama kao što su kršćanstvo, humanizam, prosvjetiteljstvo i romantika. Takvo shvaćanje, premda umnogome ispravno, zapravo je smrtna presuda duhovnim znanostima, upozorio je Barbarić ukazavši na spasonosan izlaz u „epohalnom pothvatu izgradnje sveobuhvatne i sustavno građene filozofijske hermeneutike“ Hans-Georga Gadamera.

U predavanju The idea and the ideal of the humanum in the humanities bilo je riječi o tome kako učiniti vidljivim humanum, ono specifično ljudsko u humanističkim znanostima. Kazavši da prirodne znanosti opisuju ponašanje stvarî s obzirom na tehnološke učinke korisne čovjeku, Marie-Élise Zovko razjasnila je svrhu i dosege humanističkoga mišljenja: „Ali što je zapravo korisno čovjeku jest pitanje za čiji se odgovor svi mi smatramo kompetentnim. No bez podrobna ispitivanja koje se događa u humanističkim znanostima, odgovor ostaje na površini. A u tome i jest karakter Platonovih dijaloga, posebice ranih, da dovode u pitanje ono što se ljudima čini samorazumljivim.“

Naposljetku je Bernhard Zimmermann izložio temu Die Klassische Philologie – ein altes Fach mit Zukunft? (Klasična filologija – stara disciplina s budućnošću?) te je glede budućnosti te discipline na kraju rekao: „Klasična filologija trebala bi stalno biti svjesna povijesti svoje struke te kritički prorađivati, što se u ovome času doista srećom i zbiva, ideologijsku ugroženost kojoj je ona na osnovi svoje tijesne povezanosti s obrazovnim sustavima u različitim epohama stalno bila i još uvijek jest izvrgnuta. Bude li tako, klasična filologija ostat će važnim članom u koncertu duhovno-znanstvenih struka.“

Valja naposljetku dometnuti da su se na ovome cjelodnevnom znanstvenom skupu odvijale nakon svakoga predavanja žive i zanimljive rasprave. Svi predavači i drugi sudjelovatelji te Institut za filozofiju kao organizator i Matica hrvatska kao domaćin, toga vrijednog kulturnog događaja, zaslužuju jasno izrečenu pohvalu.